aleksa santic pretpraznicno jutro

Pripreme za pesmu

Šantić je, poduhvatajući se sazdavanja svog magnum opus-a, pisao pesme koje su, suštinski, bile svojevrsne „praslike“ “Pretprazničke večeri“. One su karakteristične po nostalgičnom sećanju na detinjstvo kao na rajsko doba, nad kojim je svoj pokrov rasprostrla nežna majka, po osećanju duboke usamljenosti u sadašnjosti, po svesti o rastakanju porodičnog doma, po tugovanju zbog smrti najbližih. U njima, međutim, nema nade u nadilaženje prolaznosti, u izlazak iz beznađa i konačnosti samotništva; jednom rečju, nema praznika.

 

Tako u pesmi „Pod našim krovom“ Šantić daje enterijer sličan onom u „Pretprazničkoj večeri“ (s tim što je u „Večeri“ više pažljivo odabranih podrobnosti, koje imaju veću značenjsku nosivost – tu je, recimo, orah koji golim granama udara u prozorsko okno, a prostorija u kojoj pesnik samuje se pretvara, iz rajskog vrta detinjih dana, u „gluhu jamu“ groba ):“Soba mi je topla, žar iz peći grije,/ Ali moje srce tako hladno biva,/ Kao da ga sobom mračna ploča krije, / Pa svelo i pusto san turobni sniva/…/“ Javlja se, iz prošlosti, lik majke:“Pod našijem krovom rajska milost bdije,/ Slatkim nam se glasom mila mati javlja,-/ Ona nam je sunce što nas toplo grije,/ Mi cvjetovi njeni, puni svježeg zdravlja/…/“Međutim, nad svime u sadašnjosti gospodari smrt:“Pod našijem krovom sad je gluho doba,/ Moje milo, drago sve je žrtva groba,-/ Crna smrt se kezi, Boga se ne boji…“[1]

U pesmi „Badnje veče“ predbožićnje vreme, u kome se čeka javljanje Bogočoveka u Vitlejemu, sjedinjeno je s osećanjem usamljenosti i napuštenosti:“Tvoj zlatni pohod i ubogu godi/ i vidi Boga u časima ovim;/ Nada mnom samo mrak studeni brodi,/ I dušu bije nemirima novim.// U pustoj sobi sam, k`o sjenka bona,/ U sebi slušam glas pogrebnih zvona/ I stiskam srce jadno i kukavno.//Večeri sveta, dođi! Tiho, tiše!/ Jer ovdje niko ne čeka te više -/ Svi moji mili zaspali su davno.“[2]

Najvažnija pesma iz kruga praslika je sonet „Naš stari dome“, u kome trepere svi mračni tonovi „Pretprazničke večeri“:“Ovdje mi negda bješe raj…A sada?/ Na moje srce grobna zemlja pada,/ I ja se rušim k`o ti, dome stari…“[3]

„Pretprazničko veče“ se, dakle, za razliku od stihova „Pod starim krovom“, „Badnje večeri“ i „Naš stari dome“, posle svih tamnih tonova, ipak otvara ka smislu i razrešenju, ka svetlosti praznika koja ne potiče od ovoga sveta, ka svečanoj, rajskoj „muzici sfera“.

Kako je do toga došlo?

Šta je praznik?

Praznik je prodor večnosti u vreme. Vreme teče, vrtloži, odnosi ljude, i nezaustavljivo je. Ono je Hronos koji proždire. Ali, praznik preseca neumitni tok; on vertikalno, odozgo, ulazi u horizontalu vremena, i spušta se do praosnova bitija. Praznikom se čovek ne spaja samo sa Bogom, nego dolazi u dodir i sa svojim precima koji su taj praznik takođe slavili; jer, kako je rekao Vladimir Solovjov, svaki narod je zajednica pokojnih, živih i nerođenih.[4] Njihovo prisustvo na praznik je upravo dokaz da je smrt pobeđena, i da, između ostalog, ne može više sprečavati u opštenju pretke i potomke. U tome je Jevanđelje – Blaga vest hrišćanskog praznika.

Matej Arsenijević u svom ogledu „Pravoslavlje – praznik bogočovečanskog života“, ističe:“Iz neponovive lepote svakog praznika prosijava Večnost, čuje se glas koji govori: smrti nema! /…/I ako su freske i ikone – Jevanđelje u bojama, onda su praznici Jevanđelje u vremenu.“[5]

Slojevi prošlosti u „Pretprazničkoj večeri“

U Šantićevoj pesmi, hrišćanski praznik takođe spaja različite slojeve vremena sa večnošću. Prvi sloj prošlosti je pesnikova porodična prošlost: otac i majka, braća i sestre koji bdiju na Badnje veče, čekajući Božić. Njihova soba je rajski vrt, kroz koji, kao potok, teče „sreća krotka“.[6] Otac je zamišljen; pogled mu je „sanjiv, blag i mio“. On je „ograda“ oko porodične idile, dužan da prati ono što se zbiva u daljini, što dolazi iz budućnosti. Majka je unutarje rajskog vrta, čovečica od rebra čovekovog, neposredno uključena u život dece kroz šivenje svečanih, prazničnih košulja. Dečja graja, prepuna radosti zbog doba grudvanja koje je nastupilo, još je jedan glas srodničkog Edema. Odjednom, u vrt stupa komšija Petar, koji donosi drevna predanja. Time se zajednica sa porodice širi na celinu naroda, koji živi od zajedničkih sećanja i pripovesti. Praznik zatim prodire još više u dubinu: otac uzima gusle u ruke i počinje „lijepu pjesmu Strahinića Bana“, kojom se ulazi u skrivnice nacionalne prošlosti kao područja čiste čovečnosti ( jer, „netko bješe Strahiniću Bane“ ).

Najdublji sloj u pesmi je samo Roždestvo Hristovo, Božić, dan Boga Koji je postao Dete, i o kome je narodna pesma pevala:“Časne poste zapostismo,/ Novu građu iznesosmo,/ Belu crkvu sagradismo./ Tu mi poju svetitelji:/ Sveti Petar i Nikola./ Dve im seje otpevaju:/ Anđelija Svetom Petru,/ A Marija Nikolaju. / Tu se dala tanka staza. / Po njoj šeta Božja Majka,/ Vodi Boga za ručicu“.[7] Rođenje Bogodeteta je zarno unutarje Šantićeve pesme, iako se otvoreno ne pominje.

Šta se, međutim, kao znak rođenja Bogodeteta i osveštanja ljudskog postojanja, jasno vidi?

Vidi se porodica kao, po apostolu Pavlu, mala, domaća crkva. Kandilo je u pesnikovom domu radosno plamsalo pred kućnim ikonlukom, soba je bila okađena izmirnom, svuda su gorele sveće uždene zbog praznika. Sve se uklapalo u glavnu reč božićnog jevanđelja: “Slava na visini Bogu, i ne zemlji mir, među ljudima dobra volja“ (Lk.2,14).

Knjige jesu ptice

Praznik je, uvek i svagda, mogućnost epifanije, javljanja iz višnjeg sveta. Epifanijski potencijal praznika ostvaruje se u Šantićevoj pesmi kroz oživljavanje njegovih knjiga koje su do tada bile neme na stolu. Po Miodragu Pavloviću, „knjige počinju da se odazivaju pesnikovoj samoći“.[8] Iako su to pesničke, a ne sveštene knjige, zbirke stihova samog poete i njegovih prijatelja, one prestaju da budu samo to, i javljaju jednu drugu, drugačiju stvarnost.

Knjiga u hrišćanstvu nije običan prenosilac znanja. Ona je živa i životvorna: slatka i gorka, u isti mah. Prorok je jede – njome se pričešćuje ( Otk. 10, 9-10). U knjigama se nalaze reči koje su ikona reči Božje, Hrista.[9] Zato one mogu da ožive, da ustanu iz praha u kome leže na pesnikovom stolu, i da iz njih izlete ptice– ne obične, nego rajske ptice: „Sve se svijetle!... Sve u blijesku stoje!.../ Jedna okolo kandila se vije,/ A neka bolno, kô da suze lije,/ Pred slikom dršće mrtve majke moje./ Neke bijele kao ljiljan prvi,/ Samo im zlatno meko perje grudi;/ Neke sve plave, tek im grlo rudi,/Kao da kanu kap zorine krvi.”

U tekstu Mihaela A. Rapenglika “Nebeski glasnici. Uloga ptica u kosmografiji i kosmovizijama drevnih kultura“, ukazuje se na činjenicu da u drevnim mitologijama najveći broj ptica simvolizuje sunčevu energiju, silu vazduha i neba, ognja i svetlosti.[10] U Australiji i Okeaniji veruje se da se iz njihovih jaja izlegao svet. Zraci izlazećeg sunca često su bili poređeni sa jatima ptica, a neke od ptica bile su smatrane precima sunca. Ptice predskazuju vreme; njihovo pevanje najavljuje osvit; njihove seobe su znaci promene godišnjih doba. One su gospodari trodimenzionalnosti, kadre da lete do nebeskih visina. Duše koje lete ka nebu su takođe ptice. Hrišćanska slika raja uvek podrazumeva čudesni poj i krasotu tamošnjih pernatih stvorenja.[11]

Ptice, glasnici večnog, biraju dva najsvetija mesta u pesnikovoj sobi, da bi se pred njima vile: jedna je uz kandilo, a druga drhturi pred slikom njegove pokojne majke.

I tada se jedna od njih oglašava, da bi donela Blagu vest.

Praznični smisao pesništva

Pesma inkarnirana u pticu progovara da bi objavila da pesnikov život nije i ne može biti uzaludan. Ni on, ni njegovi pokojni drugovi nisu slučajno prizvani u bitije – oni su jedna velika porodica stvaralaca smisla. Jer, pesme koje su pisali nisu nastajale kao „umetnost radi umetnosti“, nego su išle putem hristolikog služenja bližnjima:“Mi kao rosa na samotne biljke/ Padamo tiho na sva srca bona,/ I u noć hladnu mnogih miliona/ Snosimo tople božije svjetiljke.// Mi združujemo duše ljudi svije'!/Mrtve sa živim vežu naše niti:/ I s nama vazda uza te će biti/ I oni koje davno trava krije!“

Ljudi žive u svetu koji je, biblijski rečeno, „dolina suza“. Oni su „samotne biljke“ – odvojeni jedni od drugih zidovima nerazumevanja, egocentrizma, strasti. Patnju skoro svako nosi sam. Po Šantićevom shvatanju poezije, ona ima „blagodatni“ cilj – da u hladne noći ljudske samoće donosi „tople Božije svetiljke“: da im ukazuje na svečovečansko bratstvo, zajedništvo u višnjem, da ih upućuje na praosnovu bitija, koja je u ljubavi. Poezija je višnja rosa za namučene ljudske duše, upravo izraz te ljubavi, kao u „Slovu ljubve“ despota Stefana Lazarevića:“Ljubav David lepo ukrašava,rekavši: "Kao miro na glavu,što silazi na bradu Aronovu,i kao rosa aermonska, što na gore silazi Sionske".

Poezija je sušti izraz praznika, koji oko sebe okuplja i žive i pokojnike: oko nje se svijaju duše svih ljudi, a njene niti ne priznaju granicu između života i smrti. One, u isti mah, jesu stvaralački nastavak ozarenih reči koje su obasjavale Badnje veče u detinjstvu – pripovedanja starca Petra, koga su deca slušala, nema od uzbuđenja, i „lijepe pjesme Strahinića Bana“, kojom je otac, uz gusle, prenosio svom potomstvu predački moral. Miodrag Pavlović ukazuje na to da je patrijarhalnost u pesmi ipak „smeštena u perspektivu prošlosti, ona je, zapravo, odsutna i pri kraju pesme vidi se da se radi o samoći, o samrtnoj usamljenosti, iz koje se duhovnim uzletom izvršava prečišćenje i preporod.“[12]Međutim, rekli bismo da bez te porodične, patrijarhalne prošlosti ne bi bio moguć ni ovaj duhovni uzlet ka katarzi, oličenoj u suzama sreće, znamenju prazničnog susreta sa Smislom. Jer, reč „sreća“ potiče od starosrpske reči „srešta“, koja znači „susret“; ovde se pesnik susreće sa svima koji su otišli kao da su živi – oni i žive upravo u prazniku.[13]

Umesto zaključka

U doba moderne, poezija je na sebe preuzela ulogu religije. To je počelo da se zbiva još u romantizmu, kada je „religija srca“ trebalo da zameni religiju institucionalizovanog Otkrovenja. Šantićeva pesma „Pretprazničko veče“, međutim, nudi samosvojno rešenje; u njoj patrijarhalno, porodično hrišćanstvo ne nestaje da bi nova religija, u kojoj je poezija jedini autentični glas transcedencije ( makar i ispražnjene od verskog sadržaja, i pretvorene u, bodlerovski rečeno, putovanje do dna da se nađe Novo), nastala. Dešava se nešto sasvim drugo: smisao poezije se doživljava kao hristoliko služenje bližnjima u njihovom nastojanju da opstanu u svetu punom patnje i stradanja. Poezija povezuje žive i pokojnike, jer je svojevrsna praznična epifanija. Praznik je prodor večnosti u vreme; i pesništvo je, po Šantiću, to isto.

Za razliku od zapadnoevropske moderne, u kojoj dominiraju kolebanja čoveka razočaranog u metafizičku tradiciju svog tla, na Istoku je, u ovoj književnoj epohi, znatno uočljivije poverenje u teurgijsku moć pesništva ( ruski simbolizam i francuski simbolizam se, u tom smislu, suštinski razlikuju – prvi stremi novoj religioznosti, čak „Trećem Zavetu“, dok drugi ostaje u sferama esteticizma, u „kuli od slonovače“). Šantić je, u jednoj od svojih najboljih pesama, nedvosmisleno na strani poverenja u teurgijsko dejstvo stiha, u njegovu moć da stvara praznik čak i u trenucima najdubljih sumnji i razočarenja modernog čoveka.

IZVORI

1. Šantić, Aleksa, Sabrana dela, Beograd: IP „Filip Višnjić“, DOB – Društvo za očuvanje baštine, Gacko, 2008.

LITERATURA:

1.Arsenijević, Matej, Pravoslavlje – praznik Bogočovečanskog života, u knjizi: Šmeman, Aleksandar, Tajne praznika/ Praznici pravoslavne crkvene godine, Cetinje: Svetigora, 1996.

2. Viđenje Nikolaja Turka, http://borbazaveru.info/content/view/1107/38/, pristupljeno 16. maja 2016.

3. Vlahović, Vlajko, Porodični život kod Srba, Cetinje: Svetigora, 1997.

4. Dimitrijević, Vladimir, Između ČEKE i GESTAPOa/ Ivan Iljin i vaskrs Rusije, Beograd: Catena Mundi, 2014.

5. Lepahin, Valerije, Ikona i ikoničnost, Kragujevac: Kalenić, 2014.

6. Pavlović, Miodrag, Poezija i kultura/ Ogledi o srpskim pesnicima XIX i XX veka, Beograd: Nolit, 1974.

7. Rappengluck, Michael A., Heavenly Messengers: The Role of Birds in the Cosmographies and the Cosmovisions of Ancient Cultures, https://www.researchgate.net/publication

8.Šmeman, Aleksandar, Tajne praznika/ Praznici pravoslavne crkvene godine, Cetinje: Svetigora, 1996.

 

_____________

[1] Šantić: 2008, str. 284-285

[2] Isto, str. 406-407

[3] Isto, str. 421

[4] U svom ogledu „Pretprazničko veče Alekse Šantića“, Miodrag Pavlović uočava:“Po definiciji, svim praznicima, pa čak i onim nemetafizičkim, pripada sećanje na mrtve, sećanje na one sa kojima se osećamo u filijaciji ideja ili tela./…/Prvu generaciju mrtvih čine porodica i sused, a drugu, davna vremena, Strahinić Ban. Kao konkretni korelat pesme ovde je ritual, igra, zamenjen osećanjem, pretvoren u igru osećajnosti“( Pavlović: 1974, str. 109 )

[5] Arsenijević: 1996, str. 203

[6] Otkuda pesnikova čvrsta uverenost da je detinjstvo raj? Osnovna čovekova tuga, po Šmemanu, potiče iz doživljaja prolaznosti i truležnosti svega, i on veoma rano počinje da je oseća, tražeći način da nadiđe sopstvenu ograničenost. Jedino doba kad te tuge skoro da i nema jeste detinjstvo:“Da, čovek za tu tugu ne zna samo u detinjstvu, no upravo se zbog toga čovek i seća detinjstva kao jednog neprekidnog praznika, čak i ako je to detinjstvo bilo proživljeno u senci siromaštva. Čovek upravo i počinje da odrasta tako što u njemu počinje da zamire ta prazničnost detinjstva, što u njemu počinje da se gasi to detinje i radosno osećanje života – života kao otvorenog prozora u radosno prolećno jutro, života kao bezbroja mogućnosti otvorenih pred čovekom – ustupajući, malo po malo, mesto osećanju života kao tamnice i zatvora.“(Šmeman: 1996, str. 23 ) Po Šmemanu, samo dete u čoveku može da razume Božić kao praznik Boga Koji se rađa kao Dete. Zato pesnikov povratak u detinjstvo jeste čežnja za detinjim, prazničnim osećanjem Boga, sveta i čoveka, za izgubljenim smislom postojanja, za verom koja je bila, ali koja je, u talasima smrti, skoro zauvek potonula.

[7] Cit. prema Vlahović: 1997,str.43

[8] Pavlović 1974, str. 108

[9] Ruski ikonolog Valerije Lepahin kaže da je, u idealnom smislu, ljudska reč ikonolik reči Božje, a kroz nju i ikonolik Logosa:“U jednom od svojih apsekata, svetost se u Pravoslavlju shvata i kao vaspostavljanje ikoničnog odnosa prema reči, kao sposobnost da se kroz ljušturu stvari i pojava pronikne u njihov suštinu ( sposobnosti koju je Adanm izgubio u grehopadu ), kao zadobijanjerealnog bogočovečanskog posedovanja reči kao božanske stvaralačke sile i energije. Ikonična reč jeste reč-delo, reč-delanje, sposobna da izmeni tok kosmičkih, prirodnih i istorijskih procesa“( Lepahin: 2014,str. 214)

[10]Michael A. Rappengluck, Heavenly Messengers: The Role of Birds in the Cosmographies and the Cosmovisions of Ancient Cultures, https://www.researchgate.net/publication

[11] Viđenje raja optinskog monaha Nikolaja Turka, između ostalog, sadrži i ovakvu sliku: „Sve je tamo beskrajno prekrasnije od našega ovde. Video sam tamo kao neka velika, predivna drveta, otežala od plodova. Ta su drveta bila raspoređena kao u aleje, kojima nije bilo kraja. Vrhovi njihovi splitali su se međusobno, u njima su bile kao ptice iz tropskih predela, samo što su ih beskrajno nadilazile svojom lepotom. Lepotu i harmoniju njihovog poja nije u stanju da predoči nikakva zemaljska muzika – tako je sladostan bio.“( http://borbazaveru.info/content/view/1107/38/, pristupljeno 16. maja 2016 )

[12] M. Pavlović: 1974, str. 107

[13] Praznično „vaskrsavanje“ pokojnika je karakteristično za pravoslavno hrišćanstvo. Evo jednog primera. Ruski filosof Ivan Iljin i pripovedač Ivan Šmeljov godinama su bili u prepisci. Šmeljov je, u građanskom ratu, ostao bez Sergeja, sina jedinca, i mnogo je zbog toga tugovao. Tre­ćeg dana Vas­kr­sa 1933,18. apri­la, Šme­ljov piše Ilji­nu da je tri sed­mi­ce pred Pas­hu bio teško bole­stan, i da nije mogao da se pomeri. A tre­ba­lo je ići na vas­kr­šnju slu­žbu: „Kako ste Vi u pra­vu kada ste napi­sa­li: „Da nije vere i moli­tve, odav­no ne bih živeo na ovom sve­tu.“ Shva­tam, baš shva­tam. Ovih dana sam to tako spo­znao!Tri sam sed­mi­ce opet bolo­vao, i tako sam duhov­no osla­bio, da mi se nije mili­la ni sve­tlost. Da se podig­nem i pođem u crkvu – volje nisam imao. I Olga Alek­san­drov­na ( supruga Šmeljova, nap. V.D) se muči­la. Nisam mogao da se molim... I dođe Veli­ka Subo­ta... Bolo­vi, tako, pre­sta­do­še – podi­goh se, a srce se ste­že: pa kako to, da ne mogu da se pridig­nem da idem u crkvu, da dušu otvo­rim za moli­tvu! Sla­bost – ni ruka­ma, ni noga­ma da mrd­nem... I Olga Alek­san­drov­na tužno kaže – kako ćemo tako dale­ko do Podvor­ja (Sve­to­ser­gi­jevvs­ko podvor­je u Pari­zu, nap. prir.), da osta­nemo (kod kuće, nap.V.D)... A tri godi­ne na Vas­kr­šnjem Jutre­nju nismo bili, ili smo išli na daču, ili sam ja bio bole­stan. Ose­tih ja kako je njoj bol­no bez – crkve. Ne, morasve da se savla­da! I odlu­čim se. Bolo­vi me muče. I, tako, oko pola devet... kroz ceo Pariz, iz Sevra. Bolo­vi su me ubi­ja­li, sav sam se skvr­čio dok sam sedeo u metrou... U deset smo sti­gli do Sve­to­sergi­jev­skog Podvor­ja. Sve­ta tiši­na oza­ri­la mi je dušu. Bolo­vi su pre­sta­li. I gle, poče­la je da mi dostru­ja­va – da se u meni rađa... radost! Bodro, ne ose­ća­ju­ći ni sla­bost, ni bol, s neo­bič­nom rado­šću slu­šao sam Jutre­nju, ispo­ve­di­li smo se, odsto­ja­li celu Litur­gi­ju, pri­če­sti­li se... – i takva čude­sna unu­tar­nja sve­tlost je zasi­ja­la, takav spo­koj, takvu bli­skost neiz­re­ci­vom, Boži­jem, ose­tih da ne pam­tim – kad sam tako ose­ćao! Kao da sam dodir­nuo taj­nu: nema smr­ti, sve što je oti­šlo – posto­ji, evo ovde, oko nas... I kad sam tako ose­tio, pogle­dao sam, sav u suza­ma, ponad iko­no­sta­sa, uvis... – to je bilo izme­đu Jutar­nje i Litur­gi­je... – nešto čud­no se desi­lo! Mislio sam o našem deča­či­ću, Ser­jo­ži­ci našem...-u dušev­noj tiho­sti sam mislio, nema smr­ti, on je ovde, s nama... i sve s nama niti je „bilo“, niti će „biti“, nego jeste, več­no jeste... I Kara­ta­šov (Anton Kar­ta­šov, ruski crkve­ni isto­ri­čar, nap. prir.), koji je sedeo tri kora­ka od mene,zbog neče­ga se podi­gao, pri­šao mi je, šap­će!... – „kakva se pobe­da sada pra­znu­je!...tre­ba samo pazi­ti...! Jer nema smr­ti... svi umr­li su živi... i nema ni živih, ni mrtvih... a sve je, sve – jed­no...več­no! Ote­to od smr­ti i ada! Veli­kim čudom Vas­kr­se­nja Hri­sto­vog!...“( cit.

dr Vladimir Dimitrijević

Broj pregleda članaka
3160923

Nove knjige za preuzimanje - (Download)

 istina o slucaju zorana cvorovica v d i k cavoski

akademik Kosta Čavoški
mr Vladimir Dimitrijević
ISTINA O SLUČAJU MR ZORANA ČVOROVIĆA

knjiga sta se rodi kad se gender rodi vladimir dimitrijevic

 

Šta se zgodi kad se DŽENDER rodi
- politički HOMOSEKSUALIZAM kao novi BOLJŠEVIZAM

  Kanonizacija alojza Stepinca - knjiga

klovnokratija dr vladimir dimitrijevic zoran cvorovic knjiga
KLOVNOKRATIJA

Srbija za vlade Aleksandra Vučića
Dr Zoran Čvorović
Dr Vladimir Dimitrijević

Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 1,5 MB)

 da se zna knjiga

DA SE ZNA
Poverenik za zaštitu
ravnopravnosti protiv
slobode mišljenja i izražavanja

Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 1,94 MB)

srbi krivi za sve

Mala knjiga velike mržnje
REČNIK SRBOFOBIJE

Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 0,6 MB)

 evrounijacenje dr vladimir dimitrijevic knjiga

EVROUNIJAĆENjE
Pravoslavlje i papizam na kraju istorije

Preuzmite kompletnu knjigu (PDF 1,4 MB)

gramatika ekumenizma vladimir dimitrijevic knjiga05

GRAMATIKA EKUMENIZMA
OHRANA - Romanov

Preuzmite kompletnu knjigu 2,4 MB (PDF)


dnevnik apokalipse vladimir dimitrijevic

DNEVNIK APOKALIPSE
OHRANA - Romanov

Preuzmite kompletnu knjigu 1,4 MB (PDF)


od svetog save do sorosa knjiga vladimir dimitrijevic

OD SVETOG SAVE DO ĐERĐA SOROŠA
Zbornik radova o reformi školstva

Preuzmite kompletnu knjigu 6,3 MB (PDF)


 obozenje nije individuacija vladimir dimitrijevic

OBOŽENjE NIJE INDIVIDUACIJA
Pravoslavni pogled na Hesea i Junga

Preuzmite kompletnu knjigu 0,9 MB (PDF)


svetosavski svestenik prota milivoje maricic vladimirdimitrijevic

SVETOSAVSKI SVEŠTENIK PROTA MILIVOJE MARIČIĆ,
DUHOVNI SIN VLADIKE NIKOLAJA

Preuzmite kompletnu knjigu 0,6 MB (PDF)


skolokaust vladimir dimitrijevic

ŠKOLOKAUST 
Kako razaraju naše obrazovanje

 Preuzmite kompletnu knjigu 1MB (PDF)


srbocid vladimir dimitrijevic 

SVETOSAVLjE I SRBOCID

Preuzmite kompletnu knjigu 1,3MB (PDF)


geopolitika svetosavlja izmedju vasingtona i vatikana knjiga

IZMEĐU VAŠINGTONA I VATIKANA 
GEOPOLITIKA SVETOSAVLjA 

Preuzmi kompletnu knjigu 1,4MB (PDF)


 hominterna i gejstapo knjiga dr vladimir dimitrijevic

HOMINTERNA I GEJSTAPO
Preuzmi kompletnu knjigu 1,6MB (PDF)


zavetnici i begunci vladimir dimitrijevic knjiga

ZAVETNICI I BEGUNCI
KOME ĆE „BLAŽENI ALOZIJE” BITI KRSNA SLAVA?


Preuzmi kompletnu knjigu 1,8MB (PDF)


knjige od utrobe vladimir diitrijevic

KNjIGE OD UTROBE
Zapisi propalog pesnika


Preuzmite kompletnu knjigu 1MB (PDF)


svetosavlje i liturgijska reforma vladimir dimitrijevic knjiga

SVETOSAVLjE I LITURGIJSKA REFORMA

Preuzmi kompletnu knjigu: 1,5 MB (PDF) ⇒►


sa strahom bozijim i verom pristupite vladimir dimitrijevic knjiga

SA STRAHOM BOŽIJIM I VEROM PRISTUPITE!

Preuzmi kompletnu knjigu: 0,8 MB (PDF) ⇒►


teologija ilitehnologija vladimir dimitrijevic knjiga

TEHNOLOGIJA ILI TEOLOGIJA

Izdavač

Lio, Gornji Milanovac, 2009.

Preuzmi kompletnu knjigu: 3 MB (PDF) ⇒►


oklevetani svetac vladimir dimitrijevic knjiga

OKLEVETANI SVETAC
(Vladika Nikolaj i srbofobija)

Izdato: 2007.

Mesto: Gornji Milanovac

Izdavač: LIO, Gornji Milanovac

Preuzmi kompletnu knjigu: 2.1 MB (PDF) ⇒►


sveta liturgija i tajna ocinstva vladimir dimitrijevic knjiga

SVETA LITURGIJA I TAJNA OČINSTVA
(Trpeza Gospodnja kroz vekove i danas)

Izdavač
Lio, Gornji Milanovac, 2007.

Preuzmi kompletnu knjigu: 1.1 MB (PDF) ⇒►


 hleb nebesni vladimir dimitrijevic knjiga

HLEB NEBESNI I ČAŠA ŽIVOTA
(Sveti Nikolaj Ohridski i Žički i Prepodobni Justin Ćelijski o Svetoj Liturgiji i Pričešću)

Lio, Gornji Milanovac, 2007.

Preuzmi kompletnu knjigu: 520 KB (PDF) ⇒►


jagnje i zmija knjiga vladimir dimitrijevic

JAGNjE I ZMIJA
(Pravoslavlje i neognostička psihologija)

Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 1.6 MB (PDF) ⇒►


obnova ili obmana vladimirdimitrijevic

OBNOVA ILI OBMANA?
Liturgijska reforma i kriza rimokatolicizma

Lio, Gornji Milanovac, 2007.

Preuzmi kompletnu knjigu: 1.1 MB (PDF) ⇒►


put za nigdinu vladimir dimitrijevic knjiga

PUT ZA NIGDINU
ROKMUZIKA I DOBA NIHILIZMA

Lio, Gornji Milanovac, 2007.
Preuzmi kompletnu knjigu: 1 MB (PDF) ⇒►


rec na rec odgovor ep atanasiju vladimir dimitrijevic knjiga

REČ NA REČ
(odgovor Ep. Atanasiju)

Preuzmi kompletnu knjigu: 670 KB (PDF) ⇒►


dodji vidi

DOĐI I VIDI
(Ikonostas i svetinja oltara u pravoslavnom Predanju)

izdavač:Lio, Gornji Milanovac, 2008.

Preuzmi kompletnu knjigu: 5.8 MB (PDF) ⇒►

Who is Online

Ko je na mreži: 83 gostiju i nema prijavljenih članova

Врт здравља

Врт здравља

vrtzdravlja

БОТАНИЧКА БАШТА И РАСАДНИК СА ПРЕКО 2000 ВРСТА